Ispovijest Hrvata koji se iz Irske vratio bez kune
Ipak, i dalje nas je i više nego dovoljno, što se najbolje vidi po nezaposlenosti, izuzmemo li sezonski rad te rad u prodaji i ugostiteljstvu. Možda irska trava jest zelenija, no razlog tome je puno kiše, a ne to što je u pitanju raj na zemlji.
Da ga je ta ista kiša zamalo koštala života ispričao mi je Nikola Carević (31) koji se nakon šest mjeseci života u Irskoj vratio kući praznih džepova i o povratku tamo ni ne pomišlja kazao je za 100%.
Nikola je studirao strojarstvo u Zadru, no nije imao novca za nastavak studija. Zamrznuo je godinu i odlučio slijediti hrvatski trend i iskušati sreću u Irskoj. Posudio je 800 eura, kupio kartu u jednom smjeru te bez plana i smještaja samo otišao.
“Unajmio sam sobu u prvom hostelu. Tamo je bilo jako puno Hrvata, baš kao i u svakom drugom.”
Kaže da je očekivao solidarnost, ali se našao u poprilično neprijateljski nastrojenom okružju.
“Svi su gledali jedni na druge kao na potencijalnu konkurenciju, skrivali poslove, lagali u strahu da im netko ne uzme posao. Dosta napeta i neprijateljska atmosfera, to me zaista iznenadilo. Očekuješ pomoć od svojih ljudi, skoro smo iz istog grada došli. Većina ih je tamo bila iz Osijeka, a ja sam iz Đakova”.
Već drugog dan je otišao na razgovor za posao, a tjedan dana i tri razgovora kasnije imao je i prvo zaposlenje. Bio je to fizički posao u skladištu hrane, odnosno u hladnjači na minus tri stupnja za plaću od 2000 eura mjesečno.
No teže od posla u Dublinu je, priča Nikola, naći stan. Imao je, kaže, sreće i brzo unajmio stan od 40-ak kvadrata po cijeni od 1500 eura mjesečno plus režije u iznosu od 250 eura.
Jedan od razloga zašto je problem u Irskoj doći do stana, objašnjava, je što najmodavci traže referentno pismo poslodavca koje ne možeš ni imati ukoliko nisi zaposlen. Uz to što su cijene nemilosrdno visoke traži se i polog za tri mjeseca.
“Stan nije bio daleko od centra, ali prijevoz je katastrofalan. Sve ide u centar pa onda iz centra dalje jer u Dublinu nema perifernih linija. Zato mi je za relaciju od 15 kilometara, kolika je udaljenost bila od stana do posla, trebalo nekada i tri sata.”
Da uštedi na vremenu kupio je bicikl i svaki dan vozio 30 kilometara.
“Neću nikad zaboraviti taj dan kad je počeo puhati vjetar, bio je 11. mjesec i od tada vjetar nije prestao puhati naredna dva mjeseca. Hladan sjeverozapadni leden vjetar, snažan toliko da te skine s bicikla, a uz njega ide i kiša koja svakih pet minuta pada i to horizontalno jer je vjetar nosi.
Na ovakvim poslovima sličnim Nikolinom u Irskoj se radi od 8 do 10 sati dnevno, tko želi može i više, uključujući i rad vikendom, koji je više plaćen”.
No to je, tvrdi Nikola, patka jer ukoliko se radi više od 40 sati tjedno obračunava se veći porez, pa na kraju dođe na isto radiš li 40 ili 50 sati tjedno. Osim posla i ružnog vremena, priča Nikola, ništa drugo nije ni vidio.
“Bilo je užasno depresivno bez sunca i života, samo sam radio i osim Dublina ništa drugo nisam ni vidio. Zbog tog depresivnog vremena sam počeo više piti, na kraju sam pio i prije i nakon posla, premda to nikada ranije nisam imao običaj. Malo sam se čak počeo brinuti za sebe. Uglavnom svi tamo stalno piju. Zabiju se u pubove i piju dok mogu”.
“Nakon četiri mjeseca što sam tako mokar, od kombinacije znoja od voženja bicikla i ledene kiše, svaki dan ulazio direktno u hladnjaču, dobio sam upalu pluća. Ležao sam doma, nisam mogao pristati na liječenje u bolnici jer je bilo previše skupo. Nakon mjesec dana ležanja, kupovanja hrane i plaćanja stana sam ostao bez novaca. Probao sam se vratiti u hladnjaču, međutim nisam mogao tamo disati. Pluća nisu radila i odlučio sam se vratiti u Hrvatsku.”
Plan je bio doći na kratko u Hrvatsku, no kad je ozdravio ponuđen mu je posao kojeg je prihvatio, a onda je zasjalo i sunce koje je izblijedilo svaku pomisao o povratku u kišnu Irsku.
“Kad makneš depresiju zbog vremena, generalno stanje uma u Irskoj je motivirajuće i postoje odlični uvjeti za razvoj poduzetničkih ideja. Tamo sam vidio da se od bilo čega može napraviti uspješan posao pa sam odlučio u Hrvatskoj pokrenuti nešto svoje. Naime, dok sam kisnuo na ledenoj irskoj kiši palo mi je na pamet da kreiram posebnu vrstu kabanice. Da bi to mogao napraviti bio mi je potreban poseban stroj. U pitanju je CNC stroj koji je u stanju izrezati sve što nacrtam u kompjuteru.”
Nakon povratka u Hrvatsku uzeo je kredit i nakon posla malo po malo, uz pomoć brata elektrotehničara i već iskusnog poduzetnika, krenuo izrađivati ovaj stroj, a zatim učiti kako s njim rukovati. Nakon nekog vremena dao je otkaz i pokrenuo svoj posao.
“Zabavlja me sakupljati i obnavljati stare stvari u kojima drugi ne vide potencijal. U trenutka kad su mi počeli biti potrebni različiti materijali za izradu predmeta, shvatio sam da je recikliranje idealno rješenje”, kaže Nikola, koji trenutačno radi na uređenju trgovine Planet u Palmotićevoj ulici u kojoj će prodavati proizvode koje izrađuje svojim strojem.
“Bit će tu svega od dizajnerskih lampi, nakita, hemoka, suncobrana, ljuljački, namještaja, do zidnih satova i reklamnih panoa. Naime, ovaj stroj može izraditi što god naručitelj poželi u dimenzijama do 1,5 x 0,5 metara, baš kao i najsitnije stvari te gravure”, objašnjava Carević.
Nikoli su se na projektu otvaranja prve trgovine s recikliranim proizvodima pridružile Marta Grbešić, Maša Novak i Dunja Sučić, koje se inače bave dizajniranjem i izradom različitih modnih i uporabnih predmeta, stoga u njoj neće nedostajati ni odjeće, nakita i različitih predmeta za kuću.
Uz to u Planet će se moći donijeti stare iskorištene predmete, odnosno sve od plastičnih vrećica do namještaja ili običnih komada drveta i plastike te tamo zatražiti da se od njih napravi nešto drugo, ili naprosto donirati taj materijal Nikoli.
Vrijeme će pokazati je li Zagreb dovoljno sazreo za implementaciju irskih poduzetničkih ideja ili nam možda treba malo više eura i kiše, koji će nas natjerati da stvari promišljamo i kupujemo na drugačiji, po mogućnosti samoodrživ, način.
