TOMISLAVGRAD: 74. godišnjica od stradanja mještana sela Luga, Kuka i Letke

U subotu 16. prosinca 2017. godine, u 15:00 sati na spomen groblju na Lugu, polaganjem cvijeća, paljenjem svijeća te kratkom molitvom obilježit ćemo 74. godišnjicu stradanja naših dragih pokojnih.

Koristimo priliku da pozovem mještane Luga, Kuka i Letke te sve dobronamjerne ljude naše općine da nam se pridruže.

Kao što je poznato, njemački vojnici su, u znak odmazde zbog ubojstva dvojice svojih vojnika na mjestu današnjega mosta ispod sela Luga i Mokronoga, skupili u jednu pojatu na Lugu mještane sela Lug i Kuk, te dvoje mještana iz sela Letka koji su se zatekli na Lugu, pa zapalili pojatu. Većina od 83-oje stradalih je spaljena, a oni koji su uspjeli iskočiti iz vatre ubijeni su vatrenim oružjem.

Duboke misli za ove naše ljudske patnje javljaju nam se ponajviše o godišnjici stradanja i nekako iščeznu u ostalom dijelu godine. Vrijeme je neumoljivo, živući svjedoci nam, malo po malo, odlaze a s njima i sjećanje na naše spaljene na Lugu, toga tragičnog 16. prosinca 1943. godine. Mi koji se sastajemo već smo druga generacija naših dragih pokojnika, i bojim se da, ako nešto ne poduzmemo, od treće generacije objektivno i ne trebamo očekivati previše.

Generacija naših roditelja uredila je groblje i napravila kapelicu na mjestu stradanja. Razumijemo stanje naših roditelja, tadašnjeg komunističkog sistema, neimaštine, sirotinje i opće pismenosti i mudrosti, znanja ili neznanja da u potpunosti u narodu promaknu svijest i spoznaju o ovoj našoj tragediju i žrtvi koju su naši dragi pokojni iz sela Luga, Kuka i Letke podnijeli.

Strah mještana od komunističkoga progona, u slučaju iznošenja istine o tome kako su sukrivci u ovomu zločinu bili i partizani, kako su oni izazvali bijes Nijemaca i osvetu na nevinima, moglo se mudro iskoristiti, po mome mišljenju, da prava istina iziđe na vidjelo kad-tad. Ali, strah od zabrane da se na mjestu stradanja neće moći govoriti misa i podignuti križ, u to vrijeme bio je i opravdan.

Danas, hvala Bogu, toga straha više nema. Ne možemo i ne smijemo odgađati za daljnja pokoljenja ništa, nego uzeti u svoje ruke i kazati ISTINU svima u lice, a Bog je jedini pravedni sudac. Naše je da oprostimo, ali i da nikada NE ZABORAVIMO.

Moramo dovršiti spomen obilježje onako kako i zaslužuje ovolika prolivena nevina krv. Za nas su naši pokojni SVETI! Takav stav je naša dužnost i obveza prema najvećoj žrtvi duvanjskoga kraja novije povijesti. Mi smo malo mjesto i na prvi pogled sami možda i ne možemo sagraditi muzej i urediti spomen obilježje, ali i možemo i moramo. Kada realno pogledamo kakvih i koliko smo sagradili kuća, svatko ponaosob, onda svi skupa možemo i jednu koja će biti slična onoj u kojoj su naši dragi spaljeni i u kojoj će biti muzej na spomen toga vremena. Ako to ne uradimo, treba stati pred ogledalo i dobro se pogledati jesmo li licemjeri ili …. ne znam što. Iako sami želimo to uraditi, ne isključujemo tako niti jednu instituciju koja nam može a neće pomoći, neka se i oni pogledaju u ogledalo i promisle gdje se sve troše i u koje namjenu javna sredstva.

Ovo je naša „Škabrnja“ simbolično i zbog istog broja stradalih (83). Pogledajmo Škabrnju danas, koliko se oni trude da svatko zna za zločin i da krivci uistinu odgovaraju za počinjeni zločin. A mi? Danas znamo da su počinitelji ovoga zločina na sudu u Nürnbergu oslobođeni optužbi zbog nedostatka dokaza ili neprisustva svjedoka. Znamo i da su počinitelji bili vojnici postrojbe 7. SS dobrovoljačke gorske divizije „Princ Eugen” pa čak i imena 64 optužena vojnika imenom i prezimenom. I kada to usporedimo s iskazima svjedoka da su njemački vojnici govorili našim jezikom, vidimo da su bili banatski Nijemci tzv. Folksdojčeri. Onda nam postane i jasno zašto su to činili i bez ikakva suda i ubijali nevine ljude. Osobno mi nikako nije jasno naše distanciranje od toga da pravda ugleda svijetlo dana i da učinimo sve što je u našoj moći, pravno i ljudski, radi naše satisfakcije.

A za naše pokojne treba i crkvena vlast učiniti sve da ih crkva proglasi blaženima ili svetima. A mi, mještani da se bezrezervno uključimo u izgradnju spomen obilježja i održavanje svetih misa, te obilježavanje godišnjica i čuvanja mjesta stradanja da svatko tko dođe ima gdje stati i pomoliti se Bogu, dobiti nekakve informacije što se tu točno dogodilo i najmanje, da bar svaki Duvnjak zna za zločin na Lugu. Valjalo bi i da svatko iz Tomislavgrada i okolice dođe jednom godišnje na mjesto stradanja na Lugu. Jer ovo je stradanje Duvnjaka (mještana općine Tomislavgrad), a ne tamo neko mjesto na kraju svita (ne vrijeđajući ničiju žrtvu).

Jer onaj tko ne zna i ne čuva svoju povijest ona mu se uporno vraća i ponavlja.

 

Ivan Protuđer (Noga)/Tomislavcity