Na posljednjim smo izborima iz HDZ 1990 čuli tezu o “dvostrukom legitmitetu” od koje se u toj stranci do danas nisu jasno ogradili

Hrvati ne žele jednoumlje u vođenju (nacionalne) politike, ali još manje žele da u njihovo ime politiku vode oni koje nisu birali. Nakon najava koje su došle iz HDZ-a 1990 kako će samostalno izaći na izbore te kritika kako je Hrvatski narodni sabor BiH institucija u kojoj navodno vlada jednoumlje, hrvatski puk se našao između dvije vatre: s jedne strane hrvatski narod uistinu želi pravi politički pluralizam, no s druge strane grčevito se želi obraniti od tog da se na prevaru popunjavaju kvote rezervirane za Hrvate kako u zakonodavnoj tako i u izvršnoj vlasti.

U fokusu i jedne i druge priče je HDZ 1990. Riječ je o stranci koja je u nedavnoj prošlosti odigrala jako važnu ulogu u očuvanju hrvatske konstitutivnosti u BiH. Kad je krajem 2010. i početkom 2011. godine pravljena platformaška Vlada FBiH, bošnjački SDP, kao lider tog projekta, svim je silama u tu vladu želio uključiti i HDZ 1990, na čijem je čelu tad bio Božo Ljubić. 

Igrajući na kartu netrpeljivosti između dva HDZ-a, SDP je nudio Devedesetci gotovo sve hrvatske pozicije u platformaškoj Vladi FBiH. Tadašnje vodstvo stranke je imalo dovoljno mudrosti odbiti sudjelovati u vlasti koja ne sadržava više od 50 posto hrvatskog biračkog legitimiteta. Time je HDZ 1990 očuvao hrvatsku konstitutivnost, a ulogu smokvinog lista koji prikriva političku obespravljenost Hrvata preuzeo je marginalni HSP Đapić-Jurišić, koji su vodili Zvonko Jurišić, Živko Budimir, Ćane Primorac i ostali. Njima se, kao dijelom i hrvatskoj stranci, priključila NS Radom za boljitak Jerke Lijanovića.

Tad je postalo do kraja jasno do čega može dovesti sukob između hrvatskih stranaka – do pristajanja na pretvaranje vlastitoga naroda u nacionalnu manjinu.

U međuvremenu, Hrvati su reaktivirali Hrvatski narodni sabor BiH – krovnu nadstranačku instituciju čija je svrha definiranje političkog okvira unutar kojeg će se kretati stranke koje zastupaju interese hrvatskoga naroda. Jedan od ciljeva HNS-a BiH je i osujetiti pokušaje formiranja nove “platforme”.

Unatoč tomu,  na posljednjim smo izborima iz HDZ 1990 čuli tezu o “dvostrukom legitmitetu” od koje se u toj stranci do danas nisu jasno ogradili. Podsjećamo kako je ta teza izgovorena u svjetlu opravdanja izbornoga rezultata tadašnjeg kandidata ove stranke za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Martina Raguža. Naime, Raguž, tada ujedno i predsjednik HDZ-a 1990, jest dobio određeni broj hrvatskih glasova, no isto je tako dobio i značajan broj glasova u sredinama u kojima Hrvata jednostavno nema, dakle za njega su glasovali i Bošnjaci te je prijetila opasnost da “fenomen Komšić” preraste u “fenomen Raguž”. 

To se, srećom, nije dogodilo, no HDZ 1990 se nikad nije jasno distancirao od takve politike ni nakon što je stranku preuzeo Ilija Cvitanović. Štoviše, kritikama na račun HNS-a BiH, odnosno prijetnjama kako će napustiti ovu instituciju, potaknuli su strahove da će na sljedećim izborima oni biti ti koji će se boriti za ulogu smokvina lista koji bi trebao prikriti bošnjačku političku hegemoniju nad Hrvatima.

Hrvatski narodni sabor je potrebno izgrađivati i jačati, i kroz njega graditi politički pluralizam. Drugačijega puta neće biti sve dok se ne izmijeni Izborni zakon BiH na način da se onemogući da jedan narod drugom bira političke predstavnike. A i to će biti samo prvi korak ka uspostavi pune konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH.

Onog trenutka kad se napusti HNS, napušta se i hrvatsko političko biće i prelazi se u spektar bošnjačkih i inih stranaka. U HDZ-u 1990 su valjda toga svjesni.

Hrvatski narod želi politički pluralizam, ali prvenstveno želi biti jednakopravan politički faktor s druga dva konstitutivna naroda. Svi oni koji to ne prepoznaju, samo se lažno predstavljaju kao stranka koja zastupa hrvatske interese.

Dnevnik.ba