Sanader se u Split vratio s gaćama na štapu, a ne s milijunima na računu. Evo kako je zapravo izgledao njegov poslovni put: ‘Žicao me 2500 šilinga‘

Dario Juričan opet rastura.

Na meti mu se ovoga puta našao Ivo Sanader. Umorni mladić u zgužvanom svijetlom baloneru i crnom vrećicom u ruci koji se u večernjim satima vozi tramvajem. Starom češkom kantom kakve su osamdesetih vladale zagrebačkim prugama.

Oko kamere Pere Kvesića ne laže. Sanader nimalo ne izgleda kao bogati čovjek.

Upravo suprotno. Budući hrvatski premijer, kojega humoristi još uvijek u šali zovu “ćaća”, izgleda gotovo pa lumpenproleter. Što samo po sebi ne bi bio nikakav grijeh da Sanader dan ranije na suđenju za Fimi mediju nije ustvrdio da je on i prije nego je ušao u politiku bio – milijunaš.

Da je već sedamdesetih mudro ulagao u umjetnine. Kupujući za stotinjak njemačkih maraka slike Emanuela Vidovića i predviđajući da će mu vrijednost u budućnosti skočiti u nebesa. Da se u Hrvatsku iz Austrije, gdje se okušao u biznisu, vratio sa pozamašnom ušteđevinom. I da je samo na poslu sa fotografijama zaradio 600 tisuća eura.

Da je to istina, sugerira Juričan, onda bi Sanader nosio skupa odijela i vozio se u Mercedesu. A ne se truckao tramvajem i uokolo nudio erotske fotografije.

Što je prava istina o Sanaderovom bogatstvu kojim se danas toliko razmeće?

Nekoliko činjenica u njegovom slučaju je neosporno. Budući HDZ-ov premijer rastao je u Varošu u doista velikom siromaštvu. Otac, pitur koji je otišao raditi u Njemačku, imao je problema sa alkoholom. A majka je sinove dala u sjemenište jer doma nisu imali uvjeta za normalan život.

Sanader je bio odličan đak, a nakon završene Nadbiskupske gimnazije pokušao je studirati teologiju u Splitu. A potom i filozofiju u Rimu.

Vraća se u Split. Definitivno ne kao bogat čovjek. Ženi Mirjanu Šarić i zajedno odlaze u Insbruck, gdje je 1982. diplomirao komparativnu književnost i romanistiku. Radeći povremeno kao dopisnik Sportskih novosti.

Nakon studija vraća se ponovno u Split. Ni tada nije bogataš. Radi u nakladničkoj kući Logos, ljeti i kao agent Dalmacijaturista na splitskoj Rivi. Ponovno, po treći put, odlazi okušati sreću s druge strane granice.

I opet je njegov izbor Austrija. Tu je krenuo u biznis sa erotskim fotografijama austrijske agencije Mayer Press, dilajući ih na istočno tržište. Između ostalog i zagrebačkom Sartu.

U knjizi “Čovjek koji je pokušao ukrasti Hrvatsku” njezini autori Denis Kuljiš i Dražen Rajković tvrdili su da je godišnji ugovor Starta i Mayer Pressa u to vrijeme vrijedio 3 tisuće dolara. Pa da ni Sanaderova provizija nije mogla biti velika.

No, bivši direktor i urednik Vjesnikove press agencije Milivoj Pašiček i umjetnički fotograf Ivo Pervan na suđenju Sanaderu ustvrdili su suprotno. Pašiček je ispričao kako je Sanader osamdesetih bio zastupnik Mayer pressa za Jugoslaviju. Kako je Vjesnikova agencija od 1983. ili 1984. surađivala sa Sanaderom. I da je ta suradnja bila najveća stavka u njihovoj visokoj zaradi.

Ugovora je bilo mnogo, a ni jedan nije bio niži od dvanaest tisuća njemačkih maraka, posvjedočio je na sudu Pašiček.

Sanader se, unatoč tom “odličnom” biznisu, suvlasništvu u svije austrijske tvrtke – jednoj za uvoz i izvoz, a drugoj građevinskoj – početkom devedesetih ponovno vratio u Split. Praktički sa gaćama na štapu. Tako bar tvrde svjedoci. Sa suprugom Mirjanom doselio se u stan punca i punice, i tamo – jedna je od verzija koje su Splitom kružile u to doba – mjesecima spavao u dnevnom boravku.

Sanader danas tvrdi da je udjele u austrijskim tvrtkama prodao i time zaradio milijun eura.

Svjedok Uskoka Vladimir Glavica na prvom je suđenju za Fimi mediju ponudio nešto drukčije viđenje. Prema njemu, Sanader se u Hrvatsku vratio u jesen 1990. nakon poslovne propasti u Austriji. Bio je, uvjeravao je Glavica, lošeg imovinskog stanja.

Glavica je, naime, u to doba radio za građevinsku tvrtku KCBS iz Innsbrucka čiji je Sanader bio suvlasnik. Bio je šef gradilišta.

– Sanader je imao 30 posto udjela u tvrtki. Po 30 posto imali su i Konstruktor Maribor i austrijski poduzetnik Josef Baumann, a 10 posto Centrovod. Tvrtka je imala samo jedan projekt. Izgradnju stanova u Vorarlbergu. Predračunska vrijednost bila je sedam milijuna šilinga. Izgradilo se 10 stanova i mislim da ih je samo par prodano te da su drugi dani u najam. Taj projekt nije donio zaradu. Sanader je radio poslove vezane za financijske stvari i posredničke poslove. Posredovao je i oko nabave pločica pa su zbog toga bile skuplje – ispričao je Glavica.

Sanader je, prema njegovom svjedočenju, tada imao Mercedes 190, a preko leasinga tvrtke nabavio je svijetloplavi Mercedes 300. Baumann je, svjedočio je Glavica, tada zapeo u financijske poteškoće. Propao mu je posao od 100 milijuna u Anatoliji u Turskoj.

– Baumann mi je rekao kako mu je leasing za Sanadera postalo skupo plaćati, pa ga je Sanader morao vratiti. Baumann mi je i potvrdio kako je Sanader po povratku u Hrvatsku bio lošeg imovinskog stanja te da ima kredit od dva milijuna šilinga u Hypo banci – objavio je Glavica. Posvjedočivši i da ga je Sanader žicao 2500 šilinga (današnjih oko 170 eura) za troškove vezane uz auta koje je on na njegov račun u Hypo banci i uplatio.

Po povratku u Hrvatsku Sanader 1991. postaje intendant u splitskom HNK. Godinu dana kasnije na listi HDZ-a izabran je za zastupnika u Saboru. Potom ga imenuju ministarom znanosti i tehnologije. A onda prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova, odakle zapravo strijelovito kreće njegov politički uspon.

Tek tada se na Sanaderu popčinje vidjeti da – polako ali sigurno – postaje bogat čovjek.

Dotada je svoje bogatstvo ili vrlo vješto krio. Ili ga jednostavno – nije imao.

slobodnadalmacija.hr